Kod vanjskih temperatura od nule do oko -10°C snijeg se na krovovima i terasama otapa pod utjecajem topline koja probija iz unutarnjeg grijanog prostora kroz bolje ili lošije toplinski izolirane građevinske slojeve. Obično su za otjecanje ove vode predviđeni žljebovi i cijevi. Međutim, one su smještene tako da su u slabijem dodiru s toplinom kuće, a više izloženi vanjskim niskim temperaturama, pa se voda nastala topljenjem snjega u njima zamrzava. Oni stoga ne mogu prihvatiti vodu koja se stvara daljnjim otapanjem snjega, te se voda prelijeva preko oluka, podlijeva u kuću i natapa stropove i fasade.
Da bi se osiguralo otjecanje otopljenog snijega potrebno je grijati odvodne žljebove i cijevi, spriječiti stvaranje leda u njima i tako ih učiniti stalno propusnim.
Kod toplinski dobro izoliranih konstrukcija količina otopljenog snjega je manja, ali se ni jednom izolacijom otapanje ne može izbjeći.

Kod određene vanjske temperature i određene toplinske izolacije kuće gubici topline iz kuće mogu biti manji od topline potrebne za otapanje snijega i tada nema opasnosti od otapanja snijega i podlijevanja vode. Za sve vanjske temperature niže od ove nije potrebno zaštitno grijanje. To je donja granica kritične temperature. Što je toplinska izolacija kuće bolja to je ova temperatura viša. Gornja kritična temperatura je oko +3°C. Koristeći ovo saznanje za automatsku regulaciju zaštitnog grijanja primjenjuju se dvostruki termostati koji uključuju grijanje samo unutar kritičnog područja temperature i tako štede nepotrebni utrošak električke energije. Troši se oko 70% energije u odnosu na ručno ukapčanje koje je osim svega nesigurno.
Bolja automatska regulacija zaštitnog grijanja odvoda oborinskih voda uzima u obzir i da li uopće ima snijega ili je zima suha. Takva automatska regulacija osim mjerenja temperature sadrži osjetilo prisustva leda, a zaštitno grijanje se ukapča tek kada su zadovoljena oba uvjeta: vanjska temperatura je u kritičnom području i prisutnost snijega/leda. Obzirom na cijenu ovakvog regulatora preporuča se njegova primjena za dužine grijanih odvoda veće od 30 m. Ušteda na utrošku električke energije je takova da se troši svega 30% koja bi se koristila pri ručnom ukapčanju.

Osim navedenog automatskog rada koji pridonosi sigurnosti rada i štednji energije posebno djelotvoran način grijanja se dodatno postiže primjenom samoregulirajućih paralelnih grijaćih traka. One na čitavoj svojoj dužini, na svakom mjestu imaju snagu grijanja koja ovisi o temperaturi i o situaciji - da li su trake na zraku ili u vodi/ledu. Takove trake imaju nominalno 18W/m na suhom, a 36W/m u vodi/ledu, a snaga se smanjuje što je temperatura viša.

Takve trake su posebno pogodne za montažu, jer se mogu rezati na bilo koju dužinu na licu mjesta kod montaže. Druga njihova posebna prednost je jednostavno polaganje u žljebove i slobodno ovješenje u vertikalnim odvodima bez primjene nosivog čeličnog užeta. Takovom montažom se izbjegava i opasnost od začepljenja lišćem i sl. kako je to slučaj kod klasičnih jednožilnih grijača stalne snage.

Zajedničkom primjenom kvalitetnih regulatora i suvremenog rješenja sa samoregulirajućim grijaćim trakama postižu se najbolji rezultati zaštite građevina.
Takva ili skromnija rješenja nudimo u našem programu projektiranja, isporuke, ugradnje i atestiranja i njihova svojstva se mogu provjeriti na mnogobrojnim građevinama, poslovnim i stambenim zgradama kao i u industriji.

saznajte više>>> Paralelne grijaće trake samoregulirajuće ili stalne snage